Iskustvo 1:1 mladost, Mentoriranje i Uvođenje pripravnika u rad

Alka Požnjak Malobabić, prof., pedagoginja savjetnica

Petra Župan, magistra pedagogije i povijesti umjetnosti, pedagoginja pripravnica

DV „Radost“, Zagreb

ISKUSTVO 1:1 MLADOST

MENTORIRANJE I UVOĐENJE PRIPRAVNIKA U RAD – ISKUSTVA IZ DJEČJEG VRTIĆA „RADOST“

PRIKAZ RAZGOVORA IZMEĐU MENTORA I PRIPRAVNIKA

Mentor:

Pripravnik:

Zanima me što misliš da bi se trebalo pisati o temi mentoriranja i pripravništva?

Mentoriranje odnosno pripravništvo je obaveza svake mlade osobe koja diplomira i uđe u sustav odgoja i obrazovanja. Koliko je moja obaveza biti pripravnik u sustavu, toliko je nečija obaveza biti moj mentor. E sada, što su osobine dobrog mentora? Radno iskustvo, otvorenost prema mladim ljudima, dosta znanja, posvećenost prema radu, metodička znanja – znati prenijeti ono što znaš drugome, nesebičnost u dijeljenju informacija i slično…

Znaš li da se u našem vrtiću godinama pripravnici pripremaju za polaganje stručnog ispita i da s njima rade vrlo različiti mentori. Kolegice imaju potpuno drugačiji pristup u radu s mladim ljudima. Neke sa svojim pripravnicima imaju odnos kakav ja imam s tobom. Prijateljski, dijelimo vrtićki život zajedno. Neke kolegice idu više s pozicije stručnjaka koji će poučiti i savjetovati pripravnicu. Razlike su velike, a rezultati (uspješnost pripravnica) slični. Razlika ostaje u njihovom kasnijem odnosu. Možemo o tome razgovarati ali krenimo od prvih dana. Kakav ti je bio osjećaj kada si ušla u ovaj kolektiv kao pripravnik? Kako je to? Zaboravila sam iako sam i ja bila u toj situaciji prije skoro 25 godina.

Shvatila sam da je ovo veliki kolektiv u kojemu radi jako puno ljudi i da je posao pedagoga zahtjevan jer se mora znati nositi sa svim tim ljudima. Od toga da nastoji imati suradnički odnos sa svima, da prati stručni rad odgojitelja, prati dječji napredak i boravak u vrtiću, da pomaže u projektima, organizira izlete i događanja unutar i izvan vrtića, surađuje s roditeljima i članovima stručnog tima (ravnatelj, psiholog, logoped, zdravstveni voditelj). Pedagog, za razliku od drugih stručnih suradnika, koji su usko fokusirani na svoje područje rada, svakodnevno brine o širokom spektru vrtićkih aktivnosti i ima uvid u sve. U vrtiću se ništa ne može dogoditi, a da pedagog na ovaj ili onaj način nije uključen u to, da ne zna barem nešto o tome. Shvatila sam i da je potrebno neko vrijeme da se čovjek uhoda u ovaj posao. Stručni suradnik naprosto mora poznavati cijeli vrtić da bi mogao raditi. Odgojitelj ima svoju grupu od 25 djece, a pedagog ima više od 500 djece, njihove roditelja i još 100 drugih zaposlenika. A u principu te vještine nisu nešto što nas uče na faksu.

Misliš da i odgojitelji pripravnici veličinu ustanove doživljavaju kao izazov?

Mislim da ne. Oni su primarno usmjereni na djecu, na svoju grupu. Odnosno na grupe u kojima borave i rade. Trebalo bi pričati s kolegicama koje su trenutno odgojiteljica pripravnice u našem vrtiću, one sigurno imaju neke druge specifičnosti u poslu koje ja vjerojatno uopće nisam doživjela.

Što misliš da je nekome tko je početnik u ovom poslu najveći izazov? Što ti je bilo najteže kada si došla u DV „Radost“?

Stvaranje odnosa s ljudima, ali i učenje o tome kako ustanova diše, funkcionira, shvatiti klimu i kulturu ustanove To je nešto najkompleksnije.

U čemu ti je bila najpotrebnija moja pomoć, pomoć mentora?

Na neki način sam bila kao prazna ploča kada sam došla. Nisam imala radnog iskustva, a u vrtiću sam na praksi provela tjedan-dva. Tako da mi je u početku svaka informacija koju sam od Vas dobila bila zlata vrijedna i na neki način je gradila mog pogled na svijet i na rad. Najvrijednije mi je bilo što sam mogla pitati bilo što, a Vi ste uvijek bili dovoljno otvoreni da sve što znate podijelite sa mnom. Osjećala sam da ste dovoljno prijateljski nastrojeni da mogu bilo što reći, pitati… A i Vi ste puno puta i sami procijenili da nešto ne znam, ne razumijem pa ste mi objasnili neke stvari. Primjerice praktične stvari poput toga kako surađujemo s Agencijom za odgoj i obrazovanje i Gradskim uredom, eventualno s fakultetima, kako funkcionira stručno usavršavanje vrtićkih zaposlenika, kakva je raspodjela rada i organizacija za vrijeme praznika…neke stvari koje nisam znala sve dok nisam došla u sustav.

Unutarnja organizacija dijelova sustava. Da, logično je da to ne znaš dok nisi tu. Moram priznati da sam, kada si došla, shvatila da ne možemo prolaziti etape kako one stoje u formalnom planu stažiranja. Zapravo, da ćemo proći sve dijelove procesa i sve poslove koji će se kroz godinu pojaviti. Odlučila sam da se ne držimo striktno plana i etapa jer sam znala da će prirodno doći neki poslovi, a i jesu. Kako smo radile zajedno, znala sam da ćeš usput uočiti neke bitne stvari koje su vezane uz određene poslove što i jesi.

Da, to sam baš htjela reći. Specifičnost zagrebačkih vrtića je da se u određenom dijelu godine rade i događaju neke određene stvari. I samim time što sam prolazila sve to, primjerice sudjelovanje na Adventu, izletima, u Gradu mladih, sportskim programima, kulturnim sadržajima, manifestacijama, u projektima… sam shvatila dobar dio načina na koji vrtić funkcionira i što se sve djeci nudi. Vjerujem da se to može prilagoditi i na vrtiće koji su izvan Zagreba. Mislim da bi mi problem bio da je obrnuto. Da sam bila pripravnica u nekom malom vrtiću, u malom mjestu, gdje nema svih ovih dodatnih i izvan vrtićkih aktivnosti i da sam zatim došla u zagrebački vrtić, mislim da bi mi bila potrebna velika pomoć i da bi mi trebalo puno, puno vremena za uhodati se. Jer ovdje mi se čini da se stvarno puno toga djeci nudi, a i odgojiteljima. Mislim stvarno, tko hoće može se stalno prijavljivati na stručna usavršavanja i educirati se, učiti, djeca imaju stvarno veliki izbor sudjelovanja na različitim aktivnostima i mislim da smo privilegirani. To vrijedi za sve vrtiće u gradu Zagrebu. Mislim da gdje god sada dođem, da sam osnove pohvatala.

Kako izgleda godina u velikom gradskom vrtiću, to sigurno znaš.

Da… ove općenite stvari i poslove mislim da sam shvatila, a to je za početak stvarno velika stvar. Jer kada se sjetim sebe prije skoro godinu dana, bila sam, ponavljam, kao prazna ploča. Druga je stvar to što kažem da su svi vrtići specifični po nečemu. Kada slušam prijateljice i kolegice iz drugih vrtića shvaćam da se kultura, vrijednosti i načni rada uvelike razlikuju. Zato se i nadovezujem na ono od maloprije… potrebno je vrijeme da pedagog upozna način na koji vrtić živi.

Koliko ti je trebalo vremena da prepoznaš kulturu ustanove? Možeš li to procijeniti? I što je to za tebe značilo?

Teško mi je to procijeniti jer sam došla pred ljeto koje je vrlo specifičan period u radu vrtića. Ali kroz jesen i zimu sam skroz skužila vrtić. Naišla sam na dobre ljude i presretna sam da sam došla u ovaj kolektiv. Našla sam se među otvorenim ljudima koji su stvarno dobri u onome što rade. To je nešto što mi je jako puno značilo na početku. I danas imam osjećaj da sam svima ili barem većini draga, da prijateljski gledaju na mene, s uvažavanjem. Dobro se osjećam i veselo dolazim na posao.

Tako i izgledaš, tako zračiš prema van, takav imaš nastup. Uvijek si pozitivna. Nije da su samo ljudi dobri i pozitivni nego si i ti takva. Mislim da je to uzajamno. Mogla si biti drugačija, nezainteresirana, s visoka, hladna. Vjeruješ li da je za taj njihov odnos prema tebi bio značajan tvoj odnos prema njima? Jesi li toga svjesna?

Hm… sada kada to tako kažete… svjesna sam. Sada razmišljam i uspoređujem se s drugim pripravnicama… da, zapravo su mi ljudi to već i rekli.

Vjerujem da je to ključna stvar. Poznavala sam različitih pripravnika i neki su odgojitelji, koji su inače fantastični ljudi i stručnjaci i tople osobe, prema tim pripravnicima imali potpuno drugačije stavove i djelovali kao potpuno drugačije osobe. Mislim da pripravnik sam usmjerava svoje odnose i učenje u kolektivu. Kada bi čovjek stavio na vagu čija je zasluga doživljaj i uspjeh jednog pripravnika, mislim da bi to bilo podjednako. Moraš biti otvorena za učenje, znatiželjna ali i vrijedna, suradljiva, brzo ulovit metode i način rada, shvatit zadatke koji su pred tobom. Ti imaš sve te odlike, dobro i kvalitetno učiš i mnoge stvari intuitivno radiš, ne mora ti se sve objašnjavati…Jednostavno imaš to u sebi. Imaš afiniteta prema tom poslu, a imaš osobnost, karakter. Sve je to pomoglo tvom učenju. Više nego to što si imala prilike učiti od dobrih i kompetentnih odgojiteljica ili mene kao dobre pedagoginje od koje si mogla preuzeti dobar model. Inače me to uvijek intrigira, u čemu je kvaka u tom pripravništvu. Kada uspoređujem tebe i druge pripravnice vidim da osobe koje imaju poželjnu osobnost puno bolje napreduju u kolektivu. Mislim da je ovo posao koji traži određenu osobnost.

Ne znam, čini mi se kao da je važan miks svega… motivacije i želje za učenjem, prethodnih znanja i toga da se ljude povlači za rukav i ispituje, a onda valjda i osobnost, da.

Pitaš li se koja je uloga nas pedagoga, do kuda uopće seže naša odgovornost za kvalitetu? To je ono što je za mene u ovom poslu problemsko pitanje i izaziva mi neki nemir i nezadovoljstvo. Puno truda ulažem u svakodnevni posao, stručno se pripremam, stalno učim i stalno nastojim podizati razinu kvalitete u vrtiću. Pitam se ima li to smisla kada vidim da se kod nekih ljudi unatrag nekoliko godina nije dogodio nikakav pomak. Shvaćam da se pomak neće dogoditi zbog mene nego svakog tog čovjeka koji čini jednu cjelinu. Kako ti to gledaš?

Isto tako. To je ono što smatram izazovom u poslu pedagoga. Kako surađivati s kolegicama kojima nedostaje motivacija za unaprjeđivanje svog rada i koje imaju svoje ustaljene rutine i neće ih željeti mijenjati. Kako djelovati kada vidimo da ima prostora za promjenu? Što reći, predložiti?

Sjeti se situacija, refleksija koje smo prolazile s odgojiteljicama nakon uvida u neposredan rad i praćenja procesa. Zajedničke refleksije nisu lake. Ljudi ponekad nemaju uvid u svoje ponašanje. Ponekad je to situacija kada pedagog promatra i konačno, procjenjuje nečiji rad. Bilo je lako razgovarati s kolegicama o kvalitetnim dijelovima procesa ali sjeti se kako sam se mučila da komentiram neke stvari i situacije koje nisu bile dobre. Vrlo smo osjetljivi na kritiku, a lako sve čujemo kao kritiku. To mi je vrlo teško.

Da, jako je teško. Moramo biti obzirni, birati riječi i jako paziti na dugoročne ciljeve.

Pedagozi su često, u namjeri da budu suradnici, vrlo obzirni. I ja sam takva. Vidiš li da sam i ja takva?

Da, vidim.

Kada gledaš dugoročno iz uloge pedagoga imaš obavezu da nađeš put do svakog čovjeka i da u svakoj osobi prepoznaš ono najbolje i daješ podršku tom pozitivnom smjeru. Možeš se u ustanovi postaviti kao korektivni faktor, ali razmisli što ćeš dobiti. Suradnju ili otpor? Koji će biti rezultat takvog odnosa s ljudima?

Da, slažem se. Jer djeca i roditelji dođu i odu, generacije se mijenjaju, ali mi stručni radnici ostajemo u vrtiću. Važno je da su naši odnosi dobri i da se možemo pogledati u oči. Ponekad treba zaustaviti svoj ego i usmjeriti se ka višem cilju.

Posao pedagoga je vrlo težak jer ti dnevno surađuješ s velikim brojem ljudi i često moraš pristajat na kompromise.

Upravo to, sve se svodi na kompromis. I truditi se iz svakog odgojitelja izvući njegov maksimum i biti svjestan da nije svima maksimum na istoj razini. Netko naprosto može više i bolje i nisu svi ljudi jednaki, isto kao i djeca. Treba naći potencijal u svakome.

Pedagog ima veliku odgovornost za kvalitetu vrtića. A izuzetno je teško postići i zadržati standard kvalitete na razini cijele ustanove. Suočit ćeš se s tim.

Znam, ali opet ono, vraćam se na kulturu ustanove i opet ću spomenuti svoju kolegicu iz drugog vrtića. Oni su imali godinama pedagoginju koja je bila poprilično zahtjevna i imala svoje kriterije do kojih je držala. Čvrstom je rukom vodila vrtić. Kada je došla mlada pedagoginja školovana u sasvim drugom sustavu dogodilo se rasulo. Sada je potrebno vrijeme da se ona prilagodi vrtiću ali i da vrtić prihvati nju takvu kakva je. Međusobno se moraju prihvatiti, a tu će morati biti kompromisa. Kolektiv će morati dati vremena mladoj osobi, a ona pak mora shvatiti da kolektiv živi na jedan dobro im poznat način u koji se ona mora uklopiti i dijelom nastaviti stazama prethodne kolegice. Sada nije vrijeme za veliku promjenu. To je užasno zahtjevno jer možeš imati neke svoje metode rada i neku viziju ali je teško doći u kolektiv od sto ljudi gdje će te svi gledati i procjenjivati svaki tvoj korak. Mislim da su tu stručni suradnici puno više izloženi nego mladi odgojitelji. To je nešto čega se ja najviše bojim.

Što ti je bilo najvažnije naučiti u „Radosti“ u ovih godinu dana? Što je općenito ključno da pedagog pripravnik nauči da bi mogao samostalno raditi u nekom vrtiću? Što to ključno mentor mora prenijeti?

Meni je zlata vrijedno to što vidim da vi volite svoj posao i da s veseljem ujutro dolazite na ovdje. Što pronalazite smisla u svemu i nije vam teško, primjerice, potrošiti cijeli dan da za 30 odgojiteljica osigurate uključivanje u razne stručne radionice po vrtićima za Dane dječjih vrtića grada Zagreba.

A bilo mi je iznimno važno naučiti neke praktične stvari. Primjerice kako se organizira boravak djece u Gradu mladih, od prijava do priprema s odgojiteljicama, roditeljima, kako se provodi inicijalni intervju s roditeljima i djetetom, kako osmisliti roditeljski sastanak, kako komunicirati s odgojiteljicama i djecom tijekom procesa, surađivati sa stručnim timom u problemskim situacijama, što je čija odgovornost…

Sigurno bi ti bilo teže da si došla kod nekoga ima sasvim drugačiji karakter i stil rada. Ovako, mi smo dosta slične po pristupu prema ljudima i zato nam je suradnja bila lakša. Mogla si preuzeti model rada koji i tebi odgovara. Da si došla kod nekoga tko ima drugačije stavove prema ljudima bilo bi ti teško.

Da, bilo bi mi zahtjevno jer je teško raditi s drugačijima od sebe. To traži još više kompromisa.

Odgojitelji pripravnici su u drugačijoj situaciji jer ne promatraju samo rad svog mentora. Tijekom godine dana su češće u prilici raditi i surađivati s mnogim odgojiteljicama i promatrati različite načine rada. Mogu odlučiti što će od koga preuzeti, što neće nikako i nikada raditi ili kako će graditi svoju praksu.

Meni je vrlo zanimljivo kako kolegice odgojiteljice i ja kao pedagoginja pripravnica potpuno drugačije učimo o poslu. Neke pripravnice svoju mentoricu ne vide i po mjesec dana. A onda opet… nemaju ni svi pedagozi ovakvu priliku učiti kao ja – da sam svakodnevno uz mentoricu. Neki pedagozi pripravnici odmah dolaze u situaciju da rade sami. Sigurno im je jako teško.

Pa, iskreno, bilo je trenutaka u kojima sam pomislila da ti je „medvjeđa usluga“ što sve radimo zajedno. Dan danas se pitam bi li ti više koristilo da si više stvari radila potpuno sama bez ikakve moje asistencije, mog mentoriranja. Iako, bilo je mnogo situacija za koje si se pripremala sama i odradila ih sama; od refleksija s odgojiteljicama, do roditeljskog sastanka, a da ne spominjem radionice s roditeljima „Rastimo zajedno“ koje si vodila u timu mladih odgojiteljica.

Mislim da je vrijedno što smo skupa jer ovako mogu učiti i promatrajući vas u poslu.

Moje je mišljenje da je uloga mentora iskreno i potpuno prikazati, demonstrirati svoj rad, a pripravnik će sam odabrati što je to što želi preuzeti, a što će u budućnosti raditi na neki svoj, drugačiji način. Ti si u „Radosti“ prošla toliko situacija da ćeš o svemu, kada počneš raditi samostalno, imati neka znanja o tome kako to rješavati. Ne bojim se za tebe.

Da prošla sam u „Radosti“ različite situacije i poslove, a što god sam radila – Vi ste bili iza mene. To mi je davalo sigurnost.

Što ti je od znanja koja si dobila na fakultetu bilo iskoristivo u poslu?

Dobila sam dovoljno znanja o razvoju djece, specifičnostima dobi, metodama rada odgojitelja, o načinima rada s roditeljima, savladala sam stručnu terminologiju. Meni su rani razvoj i odgoj djeteta te suradnja s njihovim roditeljima bili jako zanimljivi, oduvijek sam željela raditi u vrtiću i s više motivacije sam polagala kolegije koji su se time bavili. Ono što mi je nedostajalo na fakultetu su neka praktična znanja koja smo mogli dobiti jedino na praksi: unutarnji život vrtića, sama organizacija, planiranje poslova i zadaća, vođenje propisane dokumentacije, sustav stručnog usavršavanja i slično. A najviše su mi nedostajale komunikacijske kompetencije i tehnike rada s odraslima (odgojiteljima i roditeljima), koje bi sigurno osnažile svaku mladu osobu koja ulazi u sustav.

Da i sada je stvar u tome koliko znaš, koliko imaš predznanja, što si dobio u vlastitoj obitelji, koliko si zainteresiran za čovjeka, senzibiliziran za ljude i jesi li spreman učiti dalje.

To su nas upozoravali na fakultetu: da pedagogu učenje nikada ne prestaje i da će nam biti potrebne dodatne edukacije da bismo znali raditi s ljudima. Ja vjerujem u cjeloživotno obrazovanje i ulaganje u samoga sebe. Zato sam sada upisala Učiteljski fakultet. Idem dalje. Korisno mi je vidjeti što mladi ljudi, odgojitelji dobivaju na fakultetu. Sada ih bolje razumijem.

Sve više zaključujem da sve ovisi o osobi samoj. Koliko si spreman učiti i koliku odgovornost imaš prema sebi. Svatko od nas može dobiti puno u svakoj životnoj situaciji ako to odluči. Tako je i sa našim zvanjem.

Zaključak

Kvalitetna suradnja je i pripravniku i mentoru pedagogu vrijedna prilika za profesionalni i osobni rast. Ta suradnja je vrlo intenzivna tijekom dvanaestomjesečnog stražiranja. Osim formalne uloge pripravnika i mentora, pripravnik i mentor preuzimaju uloge kritičkih prijatelja, a time stvaraju dodatnu vrijednost u tom odnosu. Više od svega, mentoriranje i pripravništvo su prilika za stalnu samorefleksiju, stvaranje novih znanja i upravljanje tim znanjima na osobnoj i međuljudskoj razini.

Profesija pedagoga izuzetno je zahtjevna jer podrazumijeva stalnu izloženost radu s odraslim ljudima. S obzirom na zahtjevnost profesionalne uloge, pedagogu je izuzetno značajna sustručnjačka podrška (koju može dobiti suradnjom s fakultetima, udrugama, sudjelovanjem u radu Sekcije pedagoga, suradnjom s kolegicama iz drugih vrtića) ali mu je potrebna i stručna podrška i pomoć nadležnih institucija, osobito AZOO-a. Supervizijske grupe podrške razvojno-integrativnog tipa koje provodi AZOO značajno bi doprinijele njegovanju i rastu osobnosti pedagoga kao i povećanju njihove kompetentnosti. Isto tako edukacije, a osobito radionice s naglaskom na iskustvenom učenju i s temom strategija za bolje nošenje sa stresom tijekom obavljanja svakodnevnih radnih zadataka, doprinijele bi boljem funkcioniranju i udovoljavanju zahtjevima profesije (Glavina, 2018), kako iskusnih pedagoga tako i pedagoga na početku svoje profesionalne karijere.

Popis literature:

Ajduković, M. i Cajvert, L. (2004) Supervizija u psihosocijalnom radu. Zagreb: Društvo za psihološku pomoć.

Brajković, S. (2006) Uspješno mentoriranje odgajatelja u pristupu usmjerenom na dijete. Zagreb: Pučko otvoreno učilište Korak po korak.

Glasser, W. (2001) Svaki učenik može uspjeti. Zagreb: Alineja.

Glavina E. (2018). Sustav podrške. U: Višnjić Jevtić, A. i Visković, I., ur. Izazovi suradnje – Razvoj profesionalnih kompetencija odgojitelja za suradnju i partnerstvo s roditeljima. Zagreb: Alfa, str. 145-164.

Gunc, Z. (2011) Stažiranje korak do stručnosti. Dijete, vrtić, obitelj, 64(17), str. 11-13.

Jojić, Lj. (2015) Pripravnik. U: Jojić, LJ. (ur.) Veliki rječnik hrvatskoga standardnog jezika. Zagreb: Školska knjiga.

Ljubetić, M. (2007) (Samo)vrednovanje u sustavu odgoja i obrazovanja. Pedagogijska istraživanja, godište 4, (1.) , 43-56.

Maleš, D.; Stričević, I. i Ljubetić, M. (2010) Osposobljavanje budućih pedagoga za rad s roditeljima. Život i škola, 24(2), str. 35-44.

Senge P.M. (2009) Peta disciplina. Zagreb: Mozaik knjiga.

Slunjski, E. (2006) Stvaranje predškolskog kurikuluma u vrtiću – organizacije koja uči. Zagreb: Mali profesor; Čakovec: Visoka učiteljska škola u Čakovcu.

Stoll, L., Fink, D. (2000) Mijenjajmo naše škole: kako unaprijediti djelotvornost i kvalitetu škola. Zagreb, Educa.

Šagud, M. (2006) Odgajatelj kao refleksivni praktičar. Petrinja: Visoka učiteljska škola.

Vizek Vidović, V., Vlahović-Štetić, V. (2007) Modeli učenja odraslih i profesionalni razvoj. Ljetopis socijalnog rada – tematski broj Supervizija, godište 14, (2) , 283-310 str.